< |
svibanj, 2011 |
|
P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
|
|
|
|
|
|
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
31 |
|
|
|
|
|
Komentari On/Off
Oduvijek sam želio biti policajac. Skoro svako dijete (ženska djeca nisu izuzetak) prođe kroz tu fazu, ali meni se uvukla duboko u podsvijest i ostala tamo. Imao sam sreću da mi se poklope povoljne okolnosti, te da mi se taj san i ostvari.
Završio sam Srednju policijsku školu, a nakon dugogodišnjeg rada i Visoku policijsku školu, te bezbrojne tečajeve stručnog usavršavanja. Cijeli svoj radni vijek sam proveo na ulici u našem najvećem gradu.
Svjestan sam da sam zbog posla puno toga izgubio, ali sam sretan što sam uspio pomoći velikom broju ljudi. A da sam samo jednog od njih spasio, isplatilo se.
Kroz godine sam vidio svašta, a uvijek me ljutila činjenica da ljudi nisu dovoljno upoznati s našim poslom. Mišljenje o policiji stječu uglavnom kroz medije (koji su najčešće negativni budući da se prodaju jedino loše vijesti), a najviše (i najžalosnije) kroz TV serije i filmove. Koliko god te radnje i zapleti bili maštoviti, nikada neće moći kopirati raznolikost stvarnih situacija.
Ja sam hrvatski policajac.
Ovo su naše priče.